Sekretorni otitis definira se kao nakupljanje seroznog sekreta u srednjem uhu bez znakova akutne upale. Potraje li to stanje potraje duže od 3 mjeseca govorimo o kroničnom seroznom otitisu. Nedovoljna mehanička drenaža sekreta srednjeg uha, genetska predispozicija, alergije, prisutnost gastroezofagealnog refluksa i bakterijskog biofilma u srednjem uhu smatraju se predisponirajućim čimbenicima nastanka seroznog otitisa. Seroznom otitisu najčešće prethodi akutna upala uha, ali može nastati i zbog opstrukcije Eustahijeve tube bez prateće upale. U trećini slučajeva u sekretu srednjeg uha djece sa seroznim otitisom izolirani su S. pneumoniae, H. influenzae i M. catharalis. Dominantan simptom je provodna nagluhost. Ponekad ne postoje nikakve smetnje, već se serozni otitis dijagnosticira pri pregledu i obradi. Otoskopski bubnjić je retrahiran, zamućen, normalne ili sivkaste boje. Ponekad je vidljiv sekret u srednjem uhu ili aerolikvidni nivo koji prosijava kroz bubnjić. Pokus po Weberu lateralizira u zahvaćeno uho, a timpanometrija pokazuje ravan zapis (B krivulju).
Tonskom audiometrijom može se zabilježiti konduktivni gubitak sluha. Diferencijalno dijagnostički potrebno je isključiti akutnu upalu srednjeg uha. Kod većine slučajeva sekretornog otitisa dolazi do spontane rezolucije unutar 3 mjeseca. Oko 1/3 djece ima rekurentne epizode. U početku se pristupa praćenju svaka 3 mjeseca ovisno o kliničkom nalazu, a potom se donosi odluka o postavljanju aerizacijskih cjevčica.
Antibiotici, intranazalni i oralni kortikosteroidi imaju ograničeno djelovanje u liječenju seroznog otitisa. Postavljanje aerizacijskih cjevčica indicirano je ako serozni otitis perzistira duže od 6 mjeseci kod zdrave djece, odnosno duže od 3 mjeseca kod djece s poremećajem razvoja ili govora, ako postoje recidivirajuće akutne upale srednjeg uha, rekurentne epizode sekretornog otitisa ukupnog trajanja dužeg od šest mjeseci posljednjih godinu dana te ako postoji bilateralni sekretorni otitis duže od tri mjeseca. Neposredno kirurško liječenje potrebno je kod gubitka sluha većeg od 40 dB ili strukturne promjene bubnjića. Djeca sa sekretornim otitisom najčešće imaju uvećane adenoidne vegetacije, a u slučajevima sekretornog otitisa kod odraslih potrebno je isključiti tumor epifarinksa.